Tuesday, January 29, 2013

Salteri nasusni, Bastioni tudji

                           Te davne 1966.g., sam bio veoma bolesljiv kao dete i cesto sam morao da idem u tzv., dispanzer u Zemunu, naravno to su danas Domovi zdravlja. S obzirom da sam tada bio dete, samostalnog zanatlije i domacice, sam moj odlazak do tih tadasnjih bastiona "salterske sluzbe", je za mene jos tada bio jedan frustirajuci trenutak. Sam pogled u knjizicu gde je pisalo da sistem osiguranja je po osnovu samostalnog zanatlije, redovno sam dobijao preziruci i ponizavajuci pogled tih zena koje su radile iza saltera. Naravno tek kasnije kada sam ulazio u pubertet moja drskost i bezobrazluk je to resavalo verbalnim putem, naravno bez psovki.
                            Naravno da sam tadasnji sistem razmisljanja je omogucavao da se taj bastion "saltera" primenjivao na bilo kom mestu i bilo kojoj ustanovi, samo su se razlikovali u velicini samih saltera i broju zaposlenih na njima. Zavrsavajuci osmi razred svi roditelji brinu brigu sta i gde sa detetom, u koju skolu srednju ih upisati. Ja sam zeleo da zavrsim ugostiteljsko - turisticku skolu, otac se nije bunio, ali majka ni da cuje. Njena prica se svodila te davne 1973. godine, (sve godine u ovom blogu koje pominjem su mi nekako "davne", zakljucio sam da ni vreme nije sto je nekada bilo) da moram da zavrsim srednju ekonomsku skolu pa da se zaposlim negde u kancelariji ili na salteru. Eto sudbine, ja zavrsih skolu, a saltera se ne dokopah nikako, i dalje sam bio sa one druge strane gde sada crtaju i neke bastion linije to je valjda stil prenesen iz EU zemalja. U nasem servisu imamo kolegu koji je kod nas zaposlen 35 godina, zbog njegovog malo narusenog zdravlja dosli smo u situaciju da raskinemo nasu saradnju, jedan od tuznih trenutaka u nasem servisu. Pripremili smo svu papirologiju i krecemo od bastiona do bastiona, svuda dokazuju da nedostaje 24 godine placenih doprinosa, u tom trenutku koliko god da znate da ste ispravni dolazite u situaciju da se branite i objasnjavate da je to nemoguce. Oni i dalje tvrde da smo uslovno receno prevarili i pokrali naseg radnika u nizu od 24 godine. Setamo se satima od Pezijskog i invalidskog gde tvrde da smo sve platili, svih 35 godina, i da ne dugujemo ni jednu jedinu uplatu po listi obracunatih plata, a u Birou za zaposljavanje kazu da smo po njima prevaranti. Setih se proverenih trikova, odoh u obliznju radnju natovarih se sokovima, kafom, viskijem, cokoladom i udarih na bastion, ali ne goloruk.Bastion popusti, zainteresova se malo i u roku od pola sata nadjose kompletnu dokumentaciju. Moram kazati opet sam se osecao kao decak iz dispanzera i da je osecaj UZASAN.
                          Kratak zakljucak BASTIONI SE PROMENITI NECE, I ZATO NE IDITE NA NJIH GOLORUKI.

Saturday, January 26, 2013

GUMA JE OKRUGLA

                           Krecu zimski dani, hladni novembarski u vec dalekoj 2011.g., u tom periodu je i kod nas na poslu i povecan obim svih vrsta usluga od krpljenja gume,zamena i prodaje guma, zamena delova i svih nekih drugih delatnosti. Naravno, tada ni mi ne znamo kako se zovemo, svima bi da izadjemo u susret, savetom, uslugom, osmehom (ima jedna mala sto mi govori da moram to da vezbam), razgovorom.
                            U tim danima je najbitnije da se procenat nasih gresaka smanji na minimum, minimuma, jer slucajna greska je uvek moguca, pogotovo gde imate svakog dana stotinu telefonskih poziva, gde mobilni telefon samo zvrcka, nase musterije u VELIKOM broju slucajeva su strpljivi i imaju razumevanja za vreme koje provedu kod nas, naravno onaj mali broj je manje strpljiv i zbog svojih planiranih obaveza zele da budu gotovi sto pre, maltene u trenu kada su dosli, svakako da to razumemo jer svi imaju svoje obaveze koje moraju i da zavrse. Ali, cesto pricam, a ovaj post i pisem zbog onih slucajnih, nenamestenih smesnih dogadjaja u tim trenucima kada su velike guzve.Tog dana smo imali vec zakazane musterije, i svi krecemo u posao, onako ispavani i odmorni sa radnim elanom, naravno pristizu i musterije koje nisu zakazale i njima treba napraviti prostora i uraditi sve oko njihovog vozila. U jednom trenutku negde oko podneva stizu nam nova kolicina guma, u servisu velika guzvi, fiksni telefon se usijao, mobilni zvrci vise ne znam ni ko zove, radni sto pun dostavnica, faktura, kalkulacija, znaci tzv., haos. Ulazi gospodin tridesetih godina, ja u tom trenutku radim kalkulaciju guma koje su upravo stigle, i on stoji onako ne zna kome da se obrati i ja naravno setim se recenice moje drugarice (moras imati osmeh, to su tvoje musterije - naravno da je ona u pravu), namestim osmeh i upitam: "Mogu li vam pomoci?". Covek se okrete prema meni, pridje i rece mi: "Meni trebaju gume". Posto videh da taj razgovor mora biti konkretniji, ja ostavih moj posao i pocnem sa pitanjem, koji auto vozite, koja je dimenzija guma, hocete li zimsku gumu, ili neku drugu, on covek na svako moje pitanje odgovara sa -NE ZNAM-. Osmeh ne skidam, i da bih coveku bio jos vise na usluzi, u jednom trenutku ustajem i kazem: "Dajte da pogledam vase gume (misleci na istrosenost guma), pa da odlucimo koliko guma vam treba ili 2 ili 4. Na sta ce covek meni onako glasnije i iznenadjujuce: "Pa moje gume su OKRUGLE, sta ima da ih gledas".
                             U tom trenutku pocinje grohotan smeh i musterija i mojih kolega, sto bi rekli, eto sale, sege, smeha ni otkuca.

Saturday, January 19, 2013

MILJANOV PESACKI !!STOP!! NA PRELAZIMA

              Danas je Bogojavljenje u 2013.g., pocinjem ovako ovaj blog jer ponovo je zapadao sneg i blago nam zarobio automobile na parkinzima, uneo nam razne situacije u saobracaju.Dolazim do mog servisa i pocinjemo da cistimo sneg, ima ga sto bi rekli -koliko neces-, pola 7 ujutru, pa stvarno je vise dosadan taj sneg, zasto bas u nase dvoriste i na nas krov toliko da napada. Otplesemo valcer sa nasim lopatama, nije toliko hladno ali smo se smrzli, a uz sve to i oznojali, u servisu je toplo, presvlacimo se i gundjamo, ne volimo zimu, sneg u gradu, razmazeno se ponasamo i ne shvatamo da je to dobar CARDIO TRENING i to besplatan.
              Odlazim na moju twitter lajnu, hvalim se kako sam bio vredan, a zaboravljam kako je ljudima u planinskim predelima, selima gde je tesko doci do prvog komsije, gde lekarska pomoc ne moze ni prici. Medju tvitovima gde pokusavam da upozorim na neka desavanja u saobracaju, pisem tvit koji glasi: USPORITE ISPRED SEMAFORA, USPORITE PRE PESACKOG PRELAZA, PESACIMA JE TEZE NEGO NAMA U KOLIMA, sto bi mi tviterasi rekli, fejvuje me momak dvadesetih godina, MILJAN, i kaze kako je on to jutro zastao i pustio jednu zenu sa malim detetom i da zena nije mogla da veruje da je neko stao. Pa bravo, Miljane, samo kada bi znao koliko nas to nije uradilo i bahato sa nasim malim ili velikim vozilima dalo gas i projurilo u nasim slabo ociscenim automobilima ne obracajuci na one koji hoce da predju i imaju pravo prelaza u tom trenutku. Miljan me u tim trenucima zaintrigira sa njegovim tvitom kako je predugo bio pesak i da saoseca sa pesacima, i da je puno alkohola....i da i trezni pravimo dosta propusta. Ovaj blog pisem inspirisan razmisljanjem momka koji svesno vidi i shvata probleme mnogih nezgoda u saobracaju, siguran sam da nam treba puno prici na temu STA MI VOZACI TREBA DA URADIMO da bi svi bili sigurniji u saobracaju, nisu nam potrebne kazne, tehnicki pregledi da bi nam svest proradila. STATISTIKA pise o tome da je nas ljudski faktor u velikom procentu taj koji prouzrokuje od saobracajnog prekrsaja do ozbiljnih nezgoda. Zelim da verujem da mozemo sami u sebi svest da probudimo, da bude MILJANA sto vise, naravno da znam da ima i puno savesnih vozaca, sto je u stvari i normalno.
             Miljane, hvala ti za ovu inspiraciju, jer da je nije bilo ne bi bilo ni ovog bloga.

Sunday, January 13, 2013

10 GODINA I 10 DANA....

                  Radjanjem dobijamo nase bebece konture, iz oblika bebe postajemo mala deca. Tu nas svi vole, bake, deke, ujne, strine, tetke, i svi govore kako smo slatki i mali i koliko smo srecni dok smo takvi. Naravno da tada niko od nas ni ne zna da su svi u pravu, ma mi tada ni sami ne znamo ko smo i sta cemo biti. Iz ovog statusa ulazimo u detinjstvo, koje je u pocetku tako naivno i prelepo, i mislim da iz tog perioda svi vucemo onu uspomenu koju pamtimo do nase duboke starosti
                  Naravno, sto nasi kazu, SVE STO JE LEPO KRATKO TRAJE, dolazi pri kraju detinjstva period PUBERTETA, koji svima pravi odredjene probleme. PUBERTET pravi probleme nasim hormonima, mi pravimo probleme nasim roditeljima, a naravno roditelji ko roditelji prave probleme nama. U takvom odrastanju nam se desava ni krivim ni duznim, stanje ekonomsko, stanje u skupstini stanara, mesnoj zajednici, opstini, gradskoj upravi, i jos ko zna u cemu sve jos. Da su nasi hormoni u tom trenu  zainteresovani za te lokalne problleme, pa i nisu nesto. Tada nam je interesovanje, kako sebe dokazati i prikazati u najuzem krugu svog drustva, prva cigara, prvo pivo ili vino, prvi poljubac, desetine malih i krupnih lazi, prvi put ..... sve sto nam je servirano. Lebdimo na sarenim oblacima, sve prsti od nasih hormona i naravno gena. To je period kada svi uslovi zivotni, svi trenutci nase porodice, naseg okruzenja i naravno i sami mi uticemo na ono sto cemo u pocetku nesigurnim, ponosnim, buntovnim ili vec utabanim korakom napraviti od sebe. Pisem ovaj blog da bih iskazao ono sto me plasi kao roditelja, imam dvoje dece, razlicitog su pola i velike razlike u godinama, cak deset godina, naravno svako od njih dvoje je kroz odrastanje i kroz pubertet bio razlicit, primetno razlicit. Strahovi roditelja su nekada neopravdani ali taj oprez, briga, sve to zna coveka da sputa nekada da im da pravi savet, da im se otvori u pravom trenu, da odredjenu situaciju precuti, cesto se izgubi poverenje. Naravno da je jedna stvar jasna, ne postoji univerzalni nacin vaspitavanja dece, ne postoji pravi nacin savet kako pomoci svom detetu da napravi od sebe nesto i nekoga, prvo kao coveka i licnost a onda kako da ostvari sebe u zivotu. Jucer sam sa cerkom gledao na TV, emisiju o momku koji je sa porodicom kao dete dosao iz Albanije u Nemacku, i posle godinu dana su dobili uslov da ako on na nekom takmicenju u sviranju violine ne osvoji neku od nagrada mora u roku od 7 dana da se isele iz Nemacke. U ovoj surovoj bajci na srecu njihovu on je pobedio i tako dobio sansu za svoj talenat.
                 DECO ne bacajte svoje talente, cuvajte ih radite na njima, ostvarite svoj zivot u maksimumu svog maksimuma, RODITELJI pokusajte da oterate strahove, cesto nam tako smetaju. Ja cu se truditi makar da pomognem, jer ta deca jesu nasa. NARAVNO PRVO CU IM IZVUCI USI, pa i moja su bila CRVENA

Wednesday, January 9, 2013

JA SAM BIO DOBAR DECAK....ALI, NE UVEK

                  Ulica, Jakuba Kuburovic, je dosta prometna ulica bila a i sada je takodje i nekako sastavlja dva dela Zemuna, jedan deo koji je obod starog jezgra Zemuna, Senjski trg, i drugi deo blagom uzbrdicom udara u prve zgrade koje su napravljene u posleratnom periodu u Zemunu. U vreme mog detinjstva moja ulica je bila poplocana makadamom, oivicena bagremima i trolejbus je vedro tutnjao ka i iz Beograda. Tu po ulici smo se okupljali oko Stevicine i moje kapije i onda se dogovarali sta cemo toga dana raditi i u cijem dvoristu se igrati. Dvorista su bila ogromna i igrali smo se nama tada normalnih igara - zmurke, trule kobile, klikera, fudbala i kosarke. naravno malo nas je sretnika imalo, nasledilo ili na poklon dobilo bicikl, nase masovno prevozno sredstvo su bile trokolice, a rosule su bile stvarno retke i dokaz da neciji roditelj za nesto malo bolje zaradjuje od nasih koji su bili uglavnom zaposleni u fabrikama. U to vreme su merila drugarstva bila drugacija, za razliku od danasnjih razmisljanja ko je pravi ili po potrebi drugar. Naravno drugacija vremena su naisla i ona imaju svoja merila, svidelo se to nama ili ne.                 

 Dakle, pocinje raspust, mnogi odlaze kod svojih na selo, planinu, eventualno na more, a leto krece sa svojim vrelinama, koje u jednom decaku izazivaju potrebu da ugase onaj osecaj dosade. Eh, sad znam da su to djavolski izazovi, julska vrelina, subotnji dan, ja sam na ulici, nekako se ona prasina smirila, nema ni saobracaja, zice od trole miruju, a napolju ulica, makadam kocka, vrelina asfalta i ja sami. Takva situacija decaku  u dokolici letnjoj skrecu misli na razne stvari, gde krenuti, koga dozivati, da li jos spavaju ili su otisli na Dunav, zove i Radecko i Lido peskovito, krecu i one djavolske misli da li uzeti loptu i udarati o komsijin zid dok on ne izadje i pojuri me, eto zabave, onda se setih da je i on na nekom putu, da li otici do Mileta i gledati njegove golubove, ali nesto i nisam ljubitelj golubarstva, mozda kada bi poleteli i puska vazdusna tu bila pa da probam svoju preciznost, ma ne ni to mi nije neki gust. U jednom trenutku pogledam niz ulicu, nasa komsinica druga kuca uz ulicu od nas ide lagano se gega i sa pijace nosi dva cegera puna namirnica, naravno subotnji je dan, ljudi idu u snabdevanja. Eto djavola onog sto decu gura u nestasluke, pomislih kako su teski ti cegeri, i sta bi bilo kada bi slucajno, ili mozda uz moju malu pomoc, komsinica saplela, pala i kompletno snabdevanje rasulo po ulici. Letnja vrucina, makadam kocka, zice od trole, djavo sto mi mastu donese, i puna ulica raznih namirnici, paradjza, luka, jaja, voca, sira, i odjednom moje velike usi u njenoj ruci. Nestao je mir i tisina ulicna, poskakase makadam kocke, sve se okrenulo i odjednom puni prozori komsija, i odjednom vreo dlan i samar poznate osobe. Znate tada i djavo pobegne od vas, a onda osetite i samar sa druge strane, moja majka je na moju zalost iz dvorista videla kada sam sa ledja podmetnuo komsinici nogu, ali verujte nisam ja pa to je onaj djavolcic u meni, ja sam dobar bio decko ali eto bas tog dana....

Tuesday, January 8, 2013

PRVA PRICA IZ DETINJSTVA


              Napunih drugu godinu zivota, u nekim zimskim danima, moji dodjose u ulicu Jakuba Kuburovic, sada su vratili naziv ulice jos od pre drugog svetskog rata - Prilaz. Objasnicu zasto bas Prilaz, ulica je dobila svoje ime pre drugog svetskog rata jer je vodila u gornji deo Zemuna tzv., Franstal, inace je u to vreme puno nasih komsija koji nisu otisli u pred ratnom i posle ratnom periodu bili Nemci poreklom a mi smo ih tiho kao deca zvali Svabama, to su bile dobre komsije, postene i stalno su nesto raduckali u svojim malim okucnicama.
              Uh, kakvo sam imao detinjstvo, prelepo kao iz knjiga Branka Copica i kao iz serije Salas u malom Ritu.Sva dvorista su bila velika ili ogromna na nasoj neparnoj strani i zavrsavala su u jednom od tri Zemunska brega koje se i danas zove Kalvarija. Zemun je inace i podeljen sa tri maltene pararelna brega i to najcuvenije je Gardos koje je puno i danas prelepih starinskih ulica i okrenuto ka Dunavu, onda Cukovac koje je najblize centru grada i gleda prema Beogradu i Avali, i breg mog detinjstva Kalvarija koja je okrenuta prema strom delu Novog Beograda. Na kraju mog dvorista, a na pocetku mog detinjstva, su komsije iz susednog dvorista zasidele vocke - kajsija, breskva, orah, tresnja i visnja, u dnu mog dvorista je nekim slucajem sama od sebe rasla divlja kruska i par stabala ringlova. Znaci dvoriste puno dece niceg preterano zeljni, ali pogledi prema vockama je isao preko jednog niza supa, cuveno TAKO BLIZU, A TAKO DALEKO, naravno nikako nisam zaboravio prasinu u dvoristu koja se nije smirivala od nasih golih tabana do prvog mraka. Naravno ne zelim da zaboravim da smo na tzv., hleb kacket mazali mast i odozgo stavljali aleve paprike, ili secera, ili luka, ili paradajza. Ta prasina iz mog dvorista me prati i danas i otvara onaj cosak secanja i duse i evo jednu mrvu toga cu podeliti i sa vama.
             Jednog dana, letnjeg vruceg nas trojica krenusmo da igramo klikere, to su oni metalni, i tek po neki staklenac, a mermerni je imao nas drugar Rasa koji nam je samo pokazivao kako izgleda, a nase okice su igrale kao jaje na ulju dok se przi, i tako dok smo igrali dogovorimo se da ko izgubi mora da proguta metalni ekser, naravno ne znam kako da vam opisem njegovu zardjalost. Igra poce i veoma ubrzo nas Mare izgubi i sam uze i proguta taj ekser, jer bilo bi svakog od nas sramota da to ne uradimo ili izbegnemo na bilo koji nacin. Krece onaj deciji strah i panika koji svaka majka prepozna i dolazi Bulka, koja je bila jedna krupna i lepa zena a Mare je bio jedinac, ne secam se da li smo svi dobili po neku cusku ili samo su stradale Maretove usi, ali u trenu jednom stvorila se metalna nosa i flasica ricinusa koja je brzo dosla do dna zeludca, i uz brdo stenjanja i ukrstenih ociju ubrzo se i cuo metalni zvuk PAMP, eto i nase srece, mi pobegosmo a Mare sutra nije dolazio u dvoriste, usi su mu danima bili crveni.
             Ovde cu stati, a uskoro i nastaviti, pa nema smisla ne prepricati i dane kada su moje usi, koje su bile pozamasne, bile danima CRVENO, CRVENO, CRVENE.

Thursday, January 3, 2013

MEDA ENI TEAM ILI - AUTO SERVIS MEDA -

     Zvanican naziv nase firme jeste MEDA ENI TEAM D.O.O., a ono po cemu jesmo poznati i ostacemo to i dalje jeste AUTO SERVIS -M E D A-. Osnovani smo 1972., godine, i bavimo se opravkom motornih vozila. Pocetak je bio vezan za delatnost koja se u auto industriji bavila REGLAZOM TRAPA i VULKANIZERSKOM DELATNOSCU.
  •       Vreme je donosilo napredak u auto industriji i takav razvoj nas je gurao u proces sirenja nase osnovne delatnosti i naravno to je moralo da se isprati i nabavkom savremenijih alata i masina. Oslanjali smo se samo na proverene proizvodjace alata, aparata i masina koji su morali da se koriste u popravkama automobila koji su u svojoj proizvodnji bili sve zahtevniji. Nova tehnologija u proizvodnji automobila je donosila drukcija resenja koja su direktno uticala na udobnost, sigurnost, a sa druge strane smanjivale tezinu automobila i tako dobijali na brzini istih.Servis je poceo da prati sva ta desavanja i to u sledecim segmentima:

    -Vulkanizerske usluge, gde je sem klasicne usluge demontaze i montaze guma, i krpljenja guma na klasican nacin, doslo do same vulkanizacije spoljne gume obostrano, balansiranje tockova, narocito tockova koji na felni nemaju srednju rupu, sto moramo napomenuti radi veoma mali broj servisa
    -Prodajom novih guma iz segmenta i letnjih i zimskih proizvoda, i to u brendovima kao sto su - TIGAR, NOKIAN, PIRELLI, BF GOODRICH, KLEBER, MISELIN, GOOD YEAR, GT RADIAL, AMTEL, DEBICA, CONTINENTAL, SEMPERIT, BARUM, ....

    -Zamenom filtera ulja, filtera vazduha, filtera goriva, filtera kabine tj.,klime, naravno i zamenom i kontrolom ulja. U ovom segmentu auto industrije insistiramo na nabavci kvalitetnih filtera i ulja i za svaki filter i ulje koje nabavljamo nasim musterijama mi garantujemo za kvalitet. Ulja sa kojima radimo  jesu TOTAL, CASTROL, Q8, DELFHI, ELF.

    -Ono sto stalno spominjemo kao veoma vazno jesu provere DISKOVA, PLOCICA I PAKNOVA, znaci sve ono sto utice na sistem kocenja. Ceste provere sigurno uticu na sigurnu i bezbednu voznju koja nam je iznad svega potrebna u saobracaju.

    -Moram napomenuti da spadamo u grupu LIDERA kada su u pitanju provere, konstatacije i resavanje problema na trapovima i zadnjem i prednjem. Ono sto veoma utice na bezbednu voznju, jesu sklopovi i zglobovi na trapovima. Kada ovo kazem tada mislim na HOMOKINETICKI ZGLOB, SPONU, VILJUSKU, KUGLU, SILEN BLOK, AMORTIZER, OPRUGA, LETVA VOLANA, KRAJEVI LETVE. Ovo je ono cime se bavimo u nasoj auto delatnosti, nadam se da cete naci nesto sto vas zanima u ovom blogu, a sledeci blog cemo posvetiti AMORTIZERIMA.

Dovoljno je reci MEDA

      Covek koji je bio srednje dete njegove majke i koji je imao dva brata je moj otac, koji iz siromasnog detinjstva, preko rata, povratka u njegovo rodno mesto, odgovorno preuzima taj trenutak svog zivota i pocinje da vodi svesno ili nesvesno brigu o majci, bratu a kasnije i o svojoj licnoj porodici.
         
       Ne slagajuci se razmisljanjem i ponasanjem lokalne vlasti seda u voz i odlazi u ZEMUN, tu pocinje da radi u jednoj strugarskoj radionici, onda se zaposljava u firmama JOZE SCURLE, i IMPA, a daleke 1958,godine postaje tzv., samostalni zanatlija odlazi u privatno TAXI udruzenje. Njegov stav prema zivotu je okupljao mnogo prijatelja i drugara i tako formiraju taksi stanicu CVETNI TRG. Teret biti privatnik u ono vreme je bio veoma tezak, ali za mog oca i jedini put kojim je on hteo da gazi. Bio je odgovoran, posten, izuzetno intelegentan, veoma drustven (sto bi nas narod rekao, voleo je sve,), prijatelji njegovi su znali da imaju pravog prijatelja uz sebe i naravno za nas je bio veoma strog. Takva licnost u danasnjim uslovima bi se smatrao uspesnim PR, MENADZEROM, VLASNIKOM KORPORACIJE, njegov osecaj za samostalnost i liderstvo 1972., godine je napravilo AUTO SERVIS -M E D A-. Servis koji je zahvaljujuci njemu postao jedan ozbiljan, odgovoran, strucan i servis sa tradicijom od ravno 40 godina.
       Hvalimo se sa nasom tradicijom, trecim kolenom u servisu, tehnickom opremljenoscu, ogromnim i odgovornim iskustvom i moram to napisati, kod nas su dvojica kolega koji imaju ostvaren radni staz od 33 godine i 35 godina provedenih u AUTO SERVIS MEDA. Ono cim se mi bavimo cu pisati u sledecem blogu, ovo je samo delic price o coveku sa vizijom njegovom, mom ocu Medi.                                  

Wednesday, January 2, 2013

KADA DETE POSTANE SVESNO DA JE DETE

Sreda, drugi dan Januara, 2013,godine, pocinjem da pisem moj prvi blog. Dugo se spremam, pa i nije dugo, nista nije dugo, da pocnem da ga pisem, u razgovoru sa osobom kojoj MNOGO verujem, sa ljudima koji to duze rade od mene, naravno i to bolje znaju da napisu od mene, sam se konsultovao da li da bude poslovni ili licni blog. Ja sam odlucio da to bude jedna mesavina i licnog i poslovnog bloga iz razloga sto to jeste i deo zivota.Naravno, svaki blog cu pokusati da nekome i namenem, ovaj blog ce biti namenjen zeni koja je na svet ovaj nas donela dvoje dece, jedno ono mladje sam ja. To se desilo pocetkom Juna, 1959, godine, u Zemunu, grad kojeg volim svim mojim srcem. Moja majka je dosla iz posle ratnog  zbivanja daleke 1948, godine u Zemunu, ali ne trbuhom za kruhom, sto bi rekli, nego je srce vodilo coveku, mom ocu, kojeg je volela, ja mislim celog njihovog zivota.
Poceli su da zive kao i sve porodice u tadasnja teska vremena, jedan lonac, dve kasike i tanjira plehana, mladosst, entuzijazam i njihova ljubav. Ja sam rodjen u ulici Karamatinoj, ulica koja se utapa u Zemunski kej, to je ulica koja me danas kada naidju lepi dani vodi do moje marine. Kao i svi moja majka se zaposlila tamo gde se ukazala prva sansa, firma IMPA, u kojoj je radila sve dok ja nisam napunio godinu dana. Bila je zena koja se borila kroz zivot na nacin kojim je to znala i umela i to za sve nas, a ono sto nije umela i znala, nije se borila za sebe.
Ovde cu stati sa ovim prvim blogom mojim, mogao bih vam pisati puno o zeni koja me je donela na ovaj nas svet, ali sam siguran da bi i vi o svojim majkama imali puno toga da napisete. PREDIVNE SU SVE MAJKE NA OVOM SVETU.